Parlamentarna lakrdija

U istoriji nije poznato da je neka skupština, osim Podgoričke skupštine 1918, donijela akt sudbinskog značaja za čitav jedan narod i njegovu državu, a da o njegovoj sadržini, značenju i implikacijama nije raspravljala ni u načelu ni u pojedinostima, da se o njegovoj sadržini i neotklonjivim implikacijama ne progovori ni jedna jedina riječ

Slijedi spisak poslanika koji kazuje da su tekst Rezolucije potpisali svi prisutni poslanici.

Nakon spiska tekst Zapisnika glasi:

„P(redsjednik) S(avo) Cerović: Gospodo, dakle, glasalo je 160 poslanika i glasanjem je rezolucija primljena i u načelu i u pojedinostima i objavljujem da je primljena.

Sa ovim zaključujem sjednicu za danas i molim g(ospodu) poslanike da sjutra dođu u 91/2 sati ovdje da odemo u crkvu na blagodarenje.

Ima riječ Mihailo Božović.

(Mihailo Božović): Molim da se postavi dn(evni) red za sjutra, i to:

1) da se izabere delegacija da pođe u Skoplje da dođe u vezu sa srpsk(om) vladom;

2) izbor članova Izvr(šnog) odbora koji treba da bude naša najveća vlast.

P(redsjednik) S(avo) Cer(ović): Usvaja li Nar(odna) skupšt(ina) ovaj dnev(ni) red.

Usvaja.

Predsjednik Savo Cerović: Pošto je usvojen dnevni red za sjutra ovu sjednicu zaključujem a drugu ću naknadno zakazati.

Sjednica zaključena u 11/2 sat popodne.

Nered i galama

Odlike sadržine sjednice Podgoričke skupštine na kojoj je donesena Rezolucija/Odluka

Sadržina Zapisnika sa II redovne sjednice Podgoričke skupštine, na kojoj je donesena Rezolucija/Odluka, dovoljno je informativna i precizna. Potenciram pet očiglednih i posebno značajnih odlika sadržine i toka sjednice Podgoričke skupštine na kojoj je donesena Rezolucija/Odluka, kojom je ukinuta država Crna Gora. To su:

a) Nered i galama u čitavom toku sjednice, a ne dostojanstvo i skupštinski red, kakvi su primjereni odlučivanju o sudbini države, prva su odlika sjednice. Svjedoče to konstatacije u Zapisniku: 8 puta – „larma, larma, larma“; 9 puta – „čuje se“; nekoliko puta – „istina je, nije istina“; „ne, nećemo, oćemo da se glasa po tačkama“; „tako je, nije tako“; 4 puta – „predsjednik zvoni i poziva na red“, i tome slično. To su odlike prepirke, međusobnog verbalnog negiranja i ne uvažavanja, a ne parlamentarne rasprave.

b) Pročitan je na sjednici tekst Rezolucije/Odluke sa statusom nacrta, što je utvrđeno i dnevnim redom sjednice. Ni verbalno nije okarakterisan kao predlog o kome će se glasati. Većina poslanika nije dobila tekst Rezolucije/Odluke, niti je imala uvid u taj tekst. Nijedan poslanik nije iskazao ni jednu jedinu riječ o sadržini, smislu i ciljevima donesene Rezolucije/Odluke. O tome nije bilo rasprave na sjednici. Ni u načelu, ni u pojedinostima. Sva rasprava, pravilnije reći prepirka, vodila se o tome da li je aplauz dokaz da je Rezolucija/Odluka usvojena, u načelu ili iu pojedinostima. Uprkos toga, svi prisutni poslanici potpisali su njen tekst.

c) Agresivnim postupcima dijela poslanika, uprkos protivljenja rešpektabilnog dijela poslanika, spontani ili organizovani aplauz na završetku čitanja teksta Nacrta, izdejstvovano je, bez glasanja o tome, da Nacrt dobije status Predloga, da aplauz učini „ sasvim izlišnim“ debatu o sadržini teksta u načelu i pojedinostima i dostojanstveno parlamentarno glasanje o tekstu. To je sve gaženje fundamentalnih demokratskih pravila i standarda parlamentarnog rada i odlučivanja po kojima se donose akta pravno-regulativnog karaktera, posebno ustavnopravnog karaktera, kakav je Rezolucija/Odluka Podgoričke skupštine. Time je i pogažena procedura koju je ta ista Skupština utvrdila na svojoj prethodnoj, prvoj sjednici i na toj sjednici usvojeni stav da se neće „marširajući završiti usvajanje Rezolucije“.

Larma i prepirke

d) Larmom, agresivnim međusobnim verbalnim negiranjem, prepirkama, netolerantnim postupanjem poslanika spriječeno je da se razmotre predlozi predsjednika i potpredsjednika, dati tri puta u toku sjednice, da se sjednica odloži, da se nastavi „poslije podne u četiri sata“, da se tada tekst razmatra „u pojedinostima“ i glasa „pojedinačno“, i da se donese odluka. Glasanjem o tim predlozima. Iza tih predloga svaki put nastavljeni su prepirka i galama.

e) Ime usvojenog akta je – Rezolucija. Time je iskazano da je usvojen političko-pravni akt, a ne pravni akt koji se neposredno izvršava.

To su istorijske činjenice.

Niz pojedinosti koje identifikuje sadržina Zapisnika, takođe su vrlo značajni za ocjenu demokratičnosti, odnosno antidemokratičnosti toka sjednice. Navodim ih.

Bez glasanja odbijeni su sa ignorisanjem zahtjevi i predlozi poslanika da svaki poslanik dobije tekst Nacrta Rezolucije, da se „još jednom pročita“, da se glasa o pojedinostima u tekstu. Na osnovu protivljenja samo jednog poslanika, protivljenja ne bez prijekora i doze cinizma, nijesu razmatrani, faktički odbijeni bez glasanja, principijelni prigovori poslanika „da je prethodno trebalo da gos(poda) poslanici izmijenjaju misli, pa da se nakon toga donese (izradi) nacrt rezolucije“ i pravni stav da se Rezolucija „nije mogla staviti na dnevni red što se bar 24 sata ranije nije znala“. Prigovori koji su implicitno zahtijevali da se to učini.

Nakon konstatacije da ima predloga poslanika protivnih predlogu da se „računa da je aklamacijom skupština primila rezoluciju/odluku i u pojedinostima“, na pitanje presjedavajućeg „oćemo li dozvoliti da se i oni formulišu“, punovažnom odlukom Skupštine smatran je glas koji se čuo iz sale „nećemo“, bez utvrđenja na bilo koji način koliko je poslanika kazalo da se to ne dozvoljava i odmah je uslijedila prozivka za potpisivanje teksta Rezolucije.

Glasali a ne pročitali

Može se raspravljati da li su svi potpisnici zaista željeli opredjeljenja u Rezoluciji/Odluci , da li su se za to opredijelili na osnovu vlastitog uvjerenja ili su potpise dali pod presijom situacije i procjene što je za njih bolje. Agresivost i netolerantne prepirke na sjednici nakon što je tekst pročitan, upućuju da su poslanici koji su postavljali zahtjeve i predloge da se vodi rasprava o sadržini teksta pročitanje Rezolucije/Odluke, da se odloži izjašnjavanje o tekstu u pojedinostima „poslije podne“, morali konstatovati da su unionisti u većini, da će Rezolucija/Odluka biti usvojena, da će se njome uspostaviti radikalno novo stanje, da je to moralo, objektivno, uzrokovati njihovo obeshrabrenje, obeznađenje i staviti ih u položaj „izbora bez izbora“, položaj koji im nalaže da Rezoluciju/Odluku potpišu, da bi izbjegli neprijatnosti u novom poretku koji se uspostavlja, da i oni budu, kako biva u sličnim situacijama, učesnici u postizanju koje donosi promociju. Da i oni, kao i brojni u istoj situaciji kada se nađu pred apsolutnim pobjednicima u novo stanje, „dojašu na šarcu“. Psihološko-politički to objašnjava zašto su potpisali tekst Rezolucije/Odluke i oni koji nijesu ni pročitali, ni vidjeli njen tekst, već samo čuli njegovo čitanje kao Nacrta, a ne Predloga i sa uvjerenjem (što potvrđuju konstatacije u Zapisniku da je tražen tekst u pisanom obliku) da će tekst dobiti u pisanom obliku.

U Zapisniku se ne konstatuje, ali drugi izvori svjedoče, da su: izaslanici Vlade Srbije, Svetozar Tomić, Petar Kosović i Janko Spasojević, prisustvovali ovoj sjednici Podgoričke skupštine i da su sjedjeli na „počasnim mjestima, blizu predsjedništva“. U datim uslovima, političkim i vojnim, to je moralo dejstvovati kao pritisak na poslanike smjerom presije u pravcu usvajanja unionističke koncepcije, da se sve završava kako su oni zamislili. U svom radu Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore (1928), Tomić piše: „Za vreme odmora razgovaraju poslanici u grupama na koji način da se ujedinjenje proklamuje. Vođe unionista bile su prilično u strahu da to ne skrene s linije unionističke, pa idu od grupice do grupice i objašnjavaju Krfsku deklaraciju, koja je bila potpuno nepoznata skoro svim poslanicima“ (str. 41). Potvrđuje i sam, dakle, da su bili prisutni radi uticaja na poslanike.

Rezultat politike Beograda

Odlučnost u stavovima istupanja Janka Spasojevića, člana Privremenog centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje, u presudnom momentu kada je trebalo odlučivati odlaganje sjednice poslije podne i da se na njoj raspravlja o pojedinostima sadržine teksta, u njemu izričiti zahtjev da se odmah pristupi glasanju, da je „sve drugo izlišno“, očigledno iskazani sa pozicije onog ko se mora pitati, bez sumnje, bio je signal i pritisak da se sjednica ne odlaže, da se Rezolucija usvoji „marširajući“.

Po stepenu ispoljene neodgovornosti poslanika u radu na sjednici na kojoj se odlučuje o sudbinskim pitanjima jednog čitavog naroda i njegove države, po odsustvu širine i dubine argumentacije u davanju i razmatranja predloga i odluka koje se donose o njima, nedostatku orijentacije da se sagledavaju i sagledaju implikacija određenih rešenja, po broju „larmi“ u toku rada, po atmosferi koja je vladala na sjednici, po tome što je agresivnost dijela poslanika izdejstvovala da nacrt dobije status predloga, što je Rezolucija/Odluka usvojena bez ijedne riječi na sjednici o njenoj koncepciji, sadržini, smislu, razumu i cilju, i po svemu drugom što karakteriše tok sjednice Podgoričke skupštine održane 26. novembra 1918. godine no na kojoj je donesena i glasovita istorijska Rezolucija/Odluka – parlamentarna je lakrdija.

Citat čelnika unionista Tomića kazuje: takav je tok sjednice bio zbog straha da se „ne skrene s linije unionističke“! A to znači: uspjeh ostvarenja cilja unionista je vrhunsko mjerilo šta i kako činiti, a to nijesu vrijednosti kulture, prava, demokratije, parlamentarne moralnosti.

U istoriji nije poznato da je neka skupština, osim Podgoričke skupštine 1918, donijela akt sudbinskog značaja za čitav jedan narod i njegovu državu, a da o njegovoj sadržini, značenju i implikacijama nije raspravljala ni u načelu ni u pojedinostima, da se o njegovoj sadržini i neotklonjivim implikacijama ne progovori ni jedna jedina riječ.

Ovu sjednicu Podgoričke skupštine ocijenilo je više poznavalaca, domaćih i stranih, parlamentarizma i načina odlučivanja o državnim pitanjima.

Ondašnji istaknuti pravnik, advokat, vrsni intelektualac dr Nikola Đonović, u novembru 1918, godine jaki unionista, saradnik svog brata Jovana, jednog od trojice vođa unionista, sa pozicijom koja mu je omogućavala da zna sve bitno o smjeru, sadržini i načinu rada vođstva unionističkog pokreta u Crnoj Gori – što dokazuje i sadržina njegovih radova (Nikolin Legat u Arhivu Centralne biblioteke na Cetinju) – u svom radu Marko Daković sa svojim drugovima, o ovom piše: Odluka Podgoričke skupštine rezultat je politike „beogradskih dvorskih i političkih krugova da Crna Gora prihvati dinastiju Karađorđevića“… Podgorička skupština „je izglasala ono što se očekivalo u Beogradu da ona prva izglasa – jedinstvo sa dinastijom, a to jest monarhiju, jer se u Beogradu pretpostavljalo da će i druge pokrajine poći tim putem“ (str. 150 i 203).

Siledžijstvo Srbije

Prethodno pomenuti poznati američki publicista Vitni Voren, koji je boravio u Evropi za vrijeme Konferencije mira, i duže vremena neposredno prije Podgoričke skupštine i poslije nje izučavao ostvarivanje stavova u poznatom govoru od 14 tačaka predsjednika Vilsona i objavio nekoliko studija (o Elzasu i Loreni itd.), objavio je u Njujorku 1922. godine knjigu: Crna Gora – zločin Mirovne konferencije. (Prevod Dragana M. Vugdelića, Podgorica, 2000). Knjigu čiji je novinski prikaz objavljen pod naslovom Savezničke igre i srpske intrige. U njoj, u poglavlju pod naslovom Okupacija, piše i sljedeće: „Velika narodna skupština sastala se u zgradi oko koje su bili naoružani srpski najamnici i ,glasanjem‘ odbacila slobodu Crne Gore… Nije bilo rasprave oko takvog nestajanja jednog naroda… Sastanak je završen u roku od pola dana…“ U sljedećem poglavlju piše: „Srbija je ispoljila svoje siledžijstvo prema Crnoj Gori“; „Kraljevina Crna Gora apsorbovana“ je od Srbije; „Srbija (je) uspješno lagala, a savjest čovječanstva koja mrzi laž još je nije razotkrila. Ili bi možda bilo tačnije reći, mada manje laskavo, da smo suviše lijenji da potražimo istinu i prisilimo na ispravljanje grešaka. Srbijansko djelovanje bilo je vrlo pametno usmjereno. Mnogo toga što njeni apologeti obznanjuju glasno, tačno je. Ali ona potiskuje upravo one vitalne elemente čije odsustvo dovodi do pogrešnog zaključka“. To ilustruje tvrdnjama o želji u Crnoj Gori za ujedinjenjem, a zatim konstatuje: „Crna Gora je tokom više vjekova nezavisna država. Tu svoju nezavisnost održala je protiv nevjerovatno jačih snaga. Štagod mogao misliti o konfederaciji i savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije“. „Crnoj Gori nikad nije bilo dopušteno da uloži protest gdje bi to imalo bilo ikakve svrhe“.

Sve je došlo preko Čakora

Savo P. Vuletić, ministar i poslanik u Crnoj Gori, poslanik u Podgoričkoj skupštini i kasnije poslanik u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u svojim radovima (Članci i rasprave, Bijelo Polje, 1998) piše: Podgorička skupština „nije bila drugo, nego nekakav miting sa unaprijed određenim učesnicima pozvanim na nj, s naprijed spremljenom rezolucijom koju je miting usvojio bez ikakve diskusije“. Istovremeno izražava svoju saglasnost da je autor L. D, koga citira, koji sebe označava „prvoklasnim ujediniteljem“, iskreno napisao i objavio „da je sve ono što je rešavala Podgorička skupština 1918. g. došlo bilo preko Čakora i u Podgorici je naređeno samo oglašenje toga“. (str.171)

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-06&id=202885

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s