Narod niko ništa nije pitao

Crnoj Gori i njenom narodu oduzeto je crnogorsko ime – ime znamjenje, ime koje „je sve“, kako konstatuje jedna rimska izreka, o čemu svjedoči i činjenica da ni u jednom državnom i drugom zvaničnom aktu, za čitav period od 23 godine, nema crnogorskog imena, kao i činjenica da nije bilo nijednog segmenta, nijednog organizacionog oblika u okviru državnog uređenja stvorene države sa crnogorskom imenskom odrednicom

Istorijska je istina takođe da od naroda Crne Gore niko nije ni tražio, ni u procesima „izbora“ članova Podgoričke skupštine, da se izjasni da li želi da se prisajedini Srbiji i da u njoj ima status okruga ili regije, bez ikakve autonomije, sa gubitkom crnogorskog imena. Nema nijednog podatka da je takvu želju na nekom izbornom zboru iskazao bilo koji, pa i najmanji, dio naroda Crne Gore. Nije je iskazao putem referenduma, ni na bilo koji drugi demokratski način političkog izjašnjavanja da je njegova politička volja za sjedinjenje sa Srbijom sa takvim efektima… Niko se nije usudio, do sada, da napiše da je utvrđivano i da je utvrđeno da su raspoloženje i politička volja tadašnjeg naroda Crne Gore bili da se Crna Gora jednostavno unitaristički sjedini sa Srbijom. Da se po Pašićevom planu „doda kao priključak širenju Srbije“. Da se Crna Gora i crnogorski narod liše individualiteta i subjektiviteta.

Nema činjenice, dakle, koja bi dokazala da je unitarističko sjedinjenje Crne Gore sa Srbijom izvršeno nespornom voljom naroda Crne Gore. Ono je izboreno, kako bi rekao Perić, „duhovnom diktaturom“ unionističkog pohoda, militantno organizovanog i finansiranog od države Srbije. vojno i diplomatski snažno podržanog od nje. Nijedna utvrđena činjenica postojeća u tadašnjoj crnogorskoj stvarnosti, naime, ne kazuje da se većina naroda Crne Gore, na bilo koji način, opredijelila i izjasnila da se jugoslovenska ideja ujedinjenja, sa prikazanom sadržinom, zamijeni sa idejom unitarističkog sjedinjenja, prisajedinjenja Srbiji, sa gubitkom crnogorskog identiteta i individualiteta, što je učinjeno.

Naprotiv, istorija, mentalitet, samosvojnost, osobeno dostojanstvo i druga osobena svojstva crnogorskog naroda takođe kazuju da je crnogorskom narodu strano pristajanje na njegovo političko obezličavanje, na podređivanje da njim vlada drugi, makar bio i kao brat.

Ni u manifestnim ponašanjima naroda Crne Gore – a ponašanja naroda kazuju njegovo raspoloženje, njegove težnje, tekuće i „vjekovne“ – nema nijedne činjenice koja bi bila dokaz da su volja, raspoloženje i težnja naroda Crne Gore bili da se Crna Gora inkorporira u Srbiju sjedinjenjem sa kojim se statusno izjednačava sa Šumadijom, Mačvom i drugim njenim regijama, da se izgubi crnogorsko ime, da se njen narod podredi vlasti i pravnom poretku koje nije stvarao, da se izgube crnogorski subjektivitet i individualitet, crnogorska posebnost i crnogorski identitet.

Silom nametnuto

To nije bila težnja naroda Crne Gore ni za vrijeme biranja članova Podgoričke skupštine i njenog održavanja. Naprotiv, prethodno citirane izjave građana Crne Gore iz knjige Jovana Ćetkovića u procesima izbora članova Podgoričke skupštine dokazuju odlučnu težnju da se očuva crnogorsko ime i crnogorski individualitet. Dokazuje to i dominantno opredjeljenje naroda u Crnoj Gori iskazano u rezultatima ustavnih i političkih borbi u Crnoj Gori 1903–1911. Rezultatima koji dokazuju da je u Crnoj Gori dominantno odbačeno unionističko stvaranje velike Srbije na račun crnogorskog naroda.

Odluka Podgoričke skupštine, sa prikazanom sadržinom i ciljevima, međutim, svojom silom, nametnula je narodu Crne Gore sve suprotno jugoslovenskoj ideji. Sve naprijed kazano, proceduralno i u materijalno pravnom smislu, dokazuje da je Odluka Podgoričke skupštine suprotna jugoslovenskoj ideji.

Da je Odlukom riješeno drugačije nego što je bila „vjekovna težnja crnogorskog naroda“ potvrđuju i rezultati izbora za Konstituantu, koji su održani 28. novembra 1920. godine. Jer od broja izašlih na izbore, prema zvaničnim podacima vlasti, manji dio, 13.138 glasača, glasao je za političke stranke koje su iskazivale unionističku koncepciju i zalagale se „da se ozakoni jedinstvena država, bez ikakvih istorijskih, plemenskih, vjerskih i pokrajinskih razlika“, da se „država uredi centralistički, sa jednom vladom i jednim zakonodavnim tijelom bez pokrajinskih i plemenskih granica“, i tako dalje. Većinu od 15. 512 glasova, ili 44,11%, dobile su liste komunista i republikanaca. Najviše je dobila lista komunista – 10.869 glasova ili 37,99%, na kojoj su bili i kandidati koji su u agitaciji iskazivali stanovište: narod Crne Gore „zbacio je jedan režim“ u kojem je „ekonomski i kulturno propadao“, a ujedinjenjem se „uvećao broj robova“. Policija je obavještavala svog ministra da među kandidatima komunistima ima „priličan broj i onih koji su za separatizam“. U izvještaju okružnog načelnika iz Podgorice, podnesenom na zahtjev ministra unutrašnjih poslova da odgovori „kako je došlo do navedenih rezultata izbora“, stoji konstatacija: „75% glasača republikansko-komunističke liste pristalice su za kralja Nikolu, a ostalih 25% bili su iz reda nezadovoljnih i onih koji nijesu adekvatno nagrađeni za svoj ,nacionalni rad‘“. Šest poslanika izabranih na ovim listama glasalo je „protiv“ Ustava nove države, donesenog 28. juna 1921. godine.

Narodna straža za odmetnike

Značaj i značenje ovih podataka uvećava činjenica da ove izbore odlikuju nedemokratsko, u ne maloj mjeri i nasilničko ponašanje vlasti prema građanima koji su odbacivali unionističku koncepciju Odluke Podgoričke skupštine. To dokazuju i sljedeće činjenice: mjesec dana prije izbora Ministarski savjet, na predlog ministra unutrašnjih poslova, ustanovio je u Crnoj Gori Narodnu stražu, sastavljenu „od pouzdanih momaka“, koja će zaposjesti „mjesta kojim se kreću odmetnici (banditi) agenti biv. kralja Nikole koji agituju protiv narodnog ujedinjenja“. Ta policijska organizacija djelovala je u toku čitavog izbornog procesa. Policijskim djelovanjem i metodama spriječeni su budući federalisti da podnesu svoju kandidatsku listu, koju su javno najavili i pripremali. O tome je obaviješten ministar unutrašnjih poslova Milorad Drašković. U obavještenju je naglašeno da će oni „ preko svojih predstavnika u Konstituanti zastupati gledišta da Crna Gora uđe u našu kraljevinu ne kao inkorporirana u Srbiju, već kao zasebnost“ i iskazano gledište da bi ta ideja mogla „zahvatiti mase u Crnoj Gori, pa čak i činovnike“. Po direktivi M. Draškovića, u saradnji sa ministrom vojnim i vrhom Srpske pravoslavne crkve, sa političke platforme „opasnosti po državu“, stvoreni su političko-policijski odnosi koji su spriječili podnošenje njihove kandidatske liste. Izbori u Crnoj Gori sprovedeni su u uslovima prijetnje, sile, korupcije i utvrđivanje rezultata glasanja kazuje o nedemokratičnosti izbora. Prvo je vlast objavila da je glasalo 18.860, a šest dana kasnije ta cifra se popela na 28.650 glasača ili 65,97% od broja glasača upisanih u biračke spiskove.

Sve ovo opovrgava da je na „izborima“ u novembru 1918. godine „slobodno izražena volja crnogorskog naroda“ u odredbi o sjedinjenju Crne Gore sa Srbijom, te da je time potvrđeno da je Odluka saglasna opštem raspoloženju naroda.

Mjera slobode takođe oduzima progresivnost i Podgoričkoj skupštini i Odluci koju je ona donijela.

Nauka je iskristalisala mjerila za utvrđivanje progresivnosti jednog državnopravnog činjenja ili pravno-regulativne Odluke, u kojem redu su i Podgorička skupština i Odluka koju je donijela. To su: sloboda – politička, lična, nacionalna, kulturna. Sloboda u miru i spokojstvu. Sloboda kao ugaoni kamen života. Poštovanje slobode i svih legitimnih prava drugog, etike, morala, čovječnosti, ravnopravnosti. Progresivni su rad i Odluke kojima se postiže: „kretanje ka višim nivoima slobode“ (Kant), a ne umanjivanje ili stagniranje nivoa slobode; uravnoteženje interesa različitih subjekata, a ne interesno nelegitimno i silom ostvareno nadređivanje jednog interesima drugih. Obezbjeđivanje razvojnog uspona, a ne stagnacija, koja je objektivno uvijek relativno nazadovanje.

Kao šumadijski okrug

Doprinos kretanju „ka višim nivoima slobode“ utvrđuje se stepenom unapređivanja prava ljudskih bića i naroda i njihove institucionalne zaštite stepenom očuvanja i zaštite vrijednih istorijskih dostignuća naroda. Stepenom ekonomskog i ukupnog razvojnog uspona.

Ovim mjerilima najpouzdanije se može izmjeriti da li su i u kojoj mjeri progresivni Podgorička skupština i Odluka koju je ona donijela. Rezultati mjerenja ovim mjerilima svih efekata Podgoričke skupštine i Odluke kazuju da nijesu donijeli „kretanje ka višim nivoima slobode“ ni progres nikome. Ni Crnoj Gori i njenom narodu, jugoslovenskoj državi, ni dugoročno Srbiji i njenom narodu.

Već kazane činjenice dokazuju: nelegalno i nelegitimno ukinuta je država Crna Gora Odlukom koju su kreirali i čije su ostvarenje obezbijedili, uz pomoć srpske vojske, izaslanici Vlade Srbije; teritorija Crne Gore inkorporirana je u društveno tkivo i režim druge države, bez bilo kojeg oblika autonomije, statusno svedena na nivo administrativne jedinice okruga, šumadinskog, mačvanskog, užičkog ili svakog drugog u Srbiji, kojima se centralistički upravlja; oduzeto joj je pravo da učestvuje, ravnopravno sa drugim, u završnim procesima stvaranja države jugoslovenskih naroda i zemalja, (o uključenju teritorije Crne Gore u jugoslovensku državu odlučila je Srbija); Crnoj Gori i njenom narodu oduzeto je crnogorsko ime – ime znamjenje, ime koje „je sve“, kako konstatuje jedna rimska izreka, o čemu svjedoči i činjenica da ni u jednom državnom i drugom zvaničnom aktu, za čitav period od 23 godine, nema crnogorskog imena, kao i činjenica da nije bilo nijednog segmenta, nijednog organizacionog oblika u okviru državnog uređenja stvorene države sa crnogorskom imenskom odrednicom; oduzet joj je i crnogorski identitet, kulturni i nacionalni; istorija, kultura i druge vrijednosti tretirane su kao sastavni i neizdvojivi dio srpskih korpusa istorije, kulture i drugih vrijednosti; sa gubitkom imena i identiteta, narod i njegova država prestaju biti ono što jesu sa imenom i identitetom. Isto kao i ličnost. Crnogorcima je oduzeto pravo da u popisnim listama i u javnom životu iskazuju pripadnost crnogorskoj naciji. Narod Crne Gore stavljen je pod vlast u čijem stvaranju i biranju njenih vršilaca ni na koji način nije učestvovao. Oduzeta mu je sloboda da odlučuje, posredno preko svojih predstavnika ili neposredno, o: svojoj sudbini, razvoju Crne Gore, očuvanju, bogaćenju i zaštiti crnogorske kulture, da gazduje prirodnim bogatstvima na svojoj teritoriji, da odlučuje o svom položaju i odnosima sa drugima narodima, da gaji i uzdiže svoju kulturu kao crnogorsku.

Povrijeđen ponos

Veliki je to gubitak slobode crnogorskog naroda. Kazuje to i poznata pjesma iz čitanki, u kojoj se konstatuje da je „domovina kao zdravlje. Koliko te (je) treba cijeniti, zna samo onaj ko te (je) izgubio“. Gubitak je uvećan grubom bezobzirnošću i brutalnošću „privođenja kraju“ sprovođenja Odluke u Crnoj Gori.

Jedan set činjenica dodatno potvrđuje tačnost kazanog. Potvrđuje svakome ko činjenicama i zaključivanju ne prilazi isključivo sa ideološko-političkim pristupom, ciljem i zadatkom.

a) Odlukom Podgoričke skupštine jedan kraljevski autokratizam zamijenjen je drugim kraljevskim autokratizmom, koji nije demokratskiji od prvog, a za narod Crne Gore znatno nepovoljniji, jer je udaljila vlast od naroda Crne Gore. Dovela je narod Crne Gore u zavisnost od vlasti koja je u realnom životu bila zainteresovana za njega daleko manje od za njega brižne vlasti u državi Crnoj Gori. Brižne da se u objektivno mogućoj mjeri uspješno zadovoljavaju njegove potrebe i njegovi interesi, rješavanju njegove ekonomske, kulturne i druge nevolje, njegova egzistencijalna potreba. Istorija života i nauka kazuju: nezainteresovana vlast uvijek je gora od brižne, makar da su obje autoritarne.

b) O odnosu uspostavljene vlasti Jovan Đonović, jedan od trojice unionista, koji nije imao razloga da prikazuje stanje gorim nego što jeste, u govoru u Skupštini Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u svojstvu poslanika, rekao je: „Nezadovoljstvo u Crnoj Gori opšta je pojava“. Naš narod „nezadovoljan je državom kakva je danas“… „zamišljao je mnogo boljom i pravičnijom“. „Povrijeđen je njegov ponos“ „Rđav (je) prijem vlasti na koju seljak nije naučio. Jer to je seljak kome je njegov vladar, nekadašnji, govorio da dođe k njemu da se žali na nepravdu makar i za jedan groš. Sada taj čovek teško dolazi do manjeg šefa nekog nadleštva, a kada dođe rđavo bude primljen, izviču se na njega i uzalud dolazi! Vi znate šta znači odomaćivati psovke u kraju gde se nekada za teže psovke i glava gubila“… „mnogi srbijanski političari prosto su nas zaplašili svojom strašću i umnim odsustvom, kao da se desilo neko čudo: Što šira država to uža pamet.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-10&id=203297

Ovaj unos je objavljen pod Uncategorized. Zabeležite stalnu vezu.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s